...terapija pochinje kad se doktor otkachi

frustracije i ispadi

26.11.2006.

Snaga je volja

                                              
Ova priča može, a i ne mora biti nešto u što ćete vjerovati. Iako zvuči kao bajka, ona baš i ne počinje tako.
Našla sam sebe kako proklinjem buku koja me probudila, da bih par trenutaka nakon toga uvidjela da se ne nalazim u svojoj sobi gdje sam i započela sa snom koji je odmah na početku naslućivao da se neče završiti normalnim buđenjem.

Osvrnuh se oko sebe. Nešto nepoznato, pomalo jezivo odavalo je svoju blizinu nejasnim pokretima u mraku. Čak je i miris, koji je sladunjavo pratio tu mističnu pojavu; naslućivao neku prisutnost.
Lutala sam radoznalim pogledom po nesagledivoj bespući koja me, nekim čudom nije plašila. Iznenada, hladan vjetar obliza moje lice i sva se naježih. Sada je bilo sigurno – neko ili nešto je tamo.
A tada, iz ničega – stvori se on. Mal, buckast, obučen u čudno, pomalo smiješno odijelo koje ni sada ne bih mogla prepisati niti jednom vijeku ili stilu. Uprkos svemu tome, njegovo lice doimalo se poprilično ozbiljnim, a njegov stav odavao je neku čudnu sigurnost i važnost. Približio mi se sa par elegantnih koraka, polako pruži ruku prema meni i reče mirno : „Pođi za mnom.“
 
Ko zna zašto, ali znala sam da je to ono što trebam uraditi. Uhvatih čvrsto ruku stranca koji mi se činio bližim i poznatijim nego mnogi drugi koji su prošli kroz moj život; i tako, krenuh za njim, pomalo naivno, ali ipak – sigurna.
Nisam postavljala pitanja niti osjećala potrebu za nekim odgovorom. Osjetih neki čudan mir, što mi je tada bilo sve što sam trebala.
Ubrzo bezdan dobi oblik. Sada primjetih drveće, izvore... oblake!
Prekrasno.
To mjesto je djelovalo veoma smirujuće. Pokušah uživati u tom iznenadnom naletu spokoja, uroniti u sebe i zaploviti svojim sjećanjima, ali to se ubrzo pokaza nemogućim. Zbunjena pitah svog buckastog prijatelja za razlog, a on, sa zapanjujućoj promjeni u glasu reče : „Ovo je ostrvo tvojih sjećanja. Naravno, kao i kod svakoga, ono se stvara nesvjesno, prikupljajući razne uspomene i slike iz života. Ti si ovo sve stvorila, ali ljepota ovoga svega više nije primjetna u svoj tuzi koju si na nju bacila. Tu nastupa moj zadatak, kao tvoja savjest i, naravno – prijatelj.
Ali, ja ti mogu biti samo vodič, ostalo je na tebi...
   Svi ljudi žive svoje male živote. Ponavljaju iste poznate pokrete koje nam život, a ponekad i društvo nametne. A koliko njih prati svoje snove? Ne one površne koje možemo vidjeti svaki dan, koje vi nerijetko zamijenite za neke svoje „životne ciljeve“. Ne mislim na zabludu poput one „završit ću školu, udati/oženiti se i imati dobar posao“. To je užasan stereotip. Koliko vas prati neprosanjane dječije snove? Koliko vas postane balerina, astronaut ili naučnik koji će promijeniti svijet, kao što ste to nekoć sanjali?
Koliko se zapravo uzdignete iznad svoje sebičnosti i straha od života?
Razmisli za sebe pa mi daj odgovor, za sada želim da zatvoriš svoje oči i legneš na tu travu. Želim da ti pokažem nešto.“
Uradih to, već naviknuta da pratim njegove upute.
Sada se nađoh na bezličnim ulicama nekoga grada. Bila sam poput duha, što shvatih ubrzo nakon prolaska male djevojčice direktno kroz mene.
Nakon kraćeg čuđenja, već priviknuta da ovo postaje sve čudnije i čudnije počeh posmatrati ljude.
Čudno je to koliko malo obraćamo pažnju na svakodnevne sitnice za koje mislimo da su nam dobro poznate. Recimo, ljudski hod. Kako uobičajen, a opet čudesan proces dizanja jedne noge i stavljanja pred drugu. Uz to dođe i oblizivanje usana, mahanje rukama i ko zna još šta.
Iz mog skoro pa dječijeg čuđenja probudi me zvuk kola koja su prosla kroz mene. Tek tada vidjeh ispred sebe veliku zgradu, iznad cijeg ulaza procitah: "Imaj vjere". "Imaj vjere.. hm.. sta mi to moja podsvijest zeli reci?" , pomislih. Taj natpis je bio ispisan zlatnim slovima, od cijih se rubova odbijala svjetlost i bola mi oci. "Pa, ako je ovo sve nestvarno, kako mogu da osjetim ovu svjetlost?", zapitah se. Utom pridje moj vodic, mali covjek sa smijesnim odjelom, te mi stavi u ruku cjeduljicu. Nisam stigla cak ni da se zacudim njegovim gestom, kad me prenu nekakvo zvonjenje.
Ah, znam taj zvuk. To je zvuk mog telefona. Otvorila sam oci. Iznad sebe sam vidjela bijeli strop. Tad mi postade jasno da sam sve ovo sanjala. Iz mog razmisljanja me probudi razlog zbog kojeg sam se probudila. Telefon je jos zvonio. "Oh, kako mrzim kad telefon tako zvoni. To zvono ne moze znaciti nista dobro", mislila sam. Podigla sam slusalicu. Glas sa druge strane zice mi je nesto govorio. Brzo sam spustila slusalicu i istrcala napolje. Tek tad sam se sjetila svega: Moja majka je imala prometnu nesrecu i nakon operacije pala je u komu. Ja sam 3 dana pored njenog kreveta ostala budna, i onda sam otisla kuci umorna i bez nade da ce se ikada probuditi. Tad sam usnila onaj cudni san sa covjeculjkom u smijesnom odjelu. Glas s druge strane telefonske zice mi je rekao da se moja majka probudila iz kome.
Trcala sam u bolnicu da je vidim, kao da se nismo vidjeli dvadeset godina. Dok sam trcala u zgrcenoj saci sam osjetila nesto. Otvorila sam saku i vidjela malenu cjeduljicu na cijoj je podlozi stajao natpis :"Kad nesto zaista zelis onda se cijeli univerzum pokrene da to zaista dobijes". Trcala sam, zahvalna sto smo moja majka i ja dobili novu priliku.
AN  ST
Preporucuje se citanje uz  "Sve je ona meni" - Slavonske lole
 
 
<< 11/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
5636

Powered by Blogger.ba